Krenulo je kao još jedan tim bilding, a nastavilo se kao impresivna rekreativna trkačka karijera Marka Dekića koga je koleginica iz HR-a, zajedno sa ostatkom tima, pogurala na Novi Sad Business Run.
Markova firma, Adacta, takoreći ga je “pogurala” u trkačke vode i i dalje ga podržava u tome. Ova priča je doprinela da kompanija bude prepoznata od strane Serbia Business Run-a kao Active Friendly Company, ali i da u međuvremenu od 65 zaposlenih i svega par učesnika na ranijim trkama, dođu do toga da su na poslednjem beogradskom Business Run-u imali čak 17 učesnika.
U nastavku u celosti prenosimo Markov tekst:
Da krenemo od početka, kako obično svi preporučuju, iako je kraj uvek zanimljiviji od početka.
Trčanje je dosadno i besmisleno
Iako sam se bavio sportom ranije, košarkom i stonim tenisom, trčanje kao sport mi nikada nije bio zanimljiv, ni najmanje, šta više smatrao sam ga za krajnje dosadan i besmislen. Evo i danas mi iskreno nije jasno kako je tako brzo nešto tako neprivlačno postalo moja najbitnija sporedna stvar u životu!
Da ću bez problema moći na televiziji da odgledam neki maraton od 2h, nekada je izgledalo kao naučna fantastika, a sada je postala redovna pojava.
Počelo je aprila ne tako davne 2022-e, totalno neplanirano. Reklo bi se “na gurku”, kolegenica iz HR-a je uspela nekako da natera nas nekoliko da prihvatimo da trčimo Business Run trku, koja se održavala u Novom Sadu, tačnije 07.04.2022.
Nikada do tada nisam trčao, naravno, niti sam doživljavao to kao neki preveliki izazov. Ipak je to “samo” 5km.

Ja ovo mogu!
Ali, kada se i desila ta trka, završila, rezultat i osećaj su bili iznad svih očekivanja! Vreme od 26:07 i 419. mesto u generalnom plasmanu tada su mi bili “WOW”, moram da priznam. Ono što je najbitnije tog dana jeste taj osećaj “Ej, nisam loš uopšte, za prvi put! Ja ovo mogu! Meni ovo ide!”.
I tako je sve počelo, i nastavilo se, i evo i dalje traje… i trajaće još dugo, nadam se…
U međuvremenu sam nastavio sa trčanjem, trenirao vredno i uporno, ne i pametno, ali svaki početak je takav, i svaka škola se plaća…
Apetiti su krenuli da rastu, pa se brzo rodila i ideja da se istrči i prvi polumaraton, i to se desilo u Subotici 28.08.2022, uz ostvareno vreme 1:56:02… ali i početak povreda, koje srećom nisu uticale na rešenost da se ide dalje, još jače i još brže.
Usledili su još neki polumaratoni, Business Run trke… cilj je uvek bio isti: biti brži nego prošli put i tu nema kompromisa, cilj opravdava sredstvo! Usput, došla i nova ideja, želja, misao, san… istrčati MARATON!
Maraton nije kao dva polumaratona…
Maraton je druga disciplina, drugi sport, drugi svet… Pored daleko ozbiljnijih priprema, fizički iscrpljujućih, glavni izazov je glava, kako je pripremiti da izdrži bol, da ne odustane, da ne poklekne pred problemima, da istraje…
Korak po korak, kilometar po kilometar… godinu dana od prvog trkačkog koraka, 23.04.2023, u Beogradu, postao sam maratonac, sa vremenom 3:52:24 (cilj je bio “ispod 4h!”).
Iako je trka bila izuzetno teška, uz nekako gorak ukus u ustima, nakon tog ne baš divnog iskustva, preovladao je osećaj da ovo nije kraj i “nije to to!”.
Treninzi su se nastavili, sve ozbiljniji i “pametniji”, želje su postajale sve veće… Nastavilo se sa trkanjem, a ideja “biti brži nego prošli put” nastavila je da traje. U tom trenutku, moje vreme na polumaratonu je bilo 1:36:50, u Somboru, inače mojoj omiljenoj trci u Srbiji.
Jesen 2023-e, došlo je vreme da se pokaže “šta se ume i može” na maratonu.
Zahvaljujući upornom radu i veri u sebe, to se i desilo, u Ljubljani, oktobra 2023-e, uz ostvareno vreme od 3:23:01 i skoro pola sata manje vreme na 42,2km dugoj distanci, posle samo pola godine.
Naravno, i dalje “nisam sit”!
Lep rezultat u Ljubljani bio je vetar u leđa za vreme od 1:31:53 na jesenjem polumaratonu u Beogradu, ali ono što je još važnije je tračak nade da se na proleće zada “konačni udarac” kad je reč o trčanju, već posle 2 godine: polumaraton ispod 90min, i SUB3 maraton (mit o kojem sam pročitao nedugo nakon svog prvog “guglanja” za trkače rekreativce).

Eat, sleep, work, RUN, repeat
17 nedelja, 5 treninga nedeljno, i samo 1 propušten trening za ceo period priprema, obećavali su dobar rezultat, i pored jakih bolova pokosnice koja je uveliko nagoveštavala da možda ipak “preterujem”.
Temišvar, mart 2024-e… 1:29:12… Cilj ostvaren, ja prezadovoljan, uz osećaj da što se polumaratona tiče mogu da “okačim patike o klin”. Naravno, taj osećaj uvek traje samo do sledećeg jutra.
I da, došao je taj trenutak, za sada vrhunac moje trkačke “karijere”, maraton u Beču, april 2024, tačno 2 godine od prve trke i prvog trkačkog koraka, godinu dana nakon prvog istrčanog maratona, i ispostavilo se “TREĆA SREĆA”.
2:59:28! SUB3! Viza za Boston! Sve je stalo u tom trenutku prolaska kroz cilj… Osećaj koji ću zauvek pamtiti kao onaj kada sam bio jako ponosan na sebe! Nije mala stvar biti u 0,1% populacije maratonaca!
Ono što je sledilo, nekako je sve ostalo u senci te trke… već 4 dana nakon istrčanog SUB3 maratona, ostvario sam i svoj rekord na 5km, na Subotica Business Run trci na Paliću, sa vremenom 18:48 i 4. mestom u generalnom plasmanu.
Ipak, kao tamna strana medalje, “trkačka potkolenica” je došla na naplatu, pa je usledila mala i zaslužena pauza u treniranju.

Idemo dalje!
Sada, posle istrčanih 12 polumaratona i najbržim vremenom 1:26:29, i dalje ostajem “gladan” još dobrih vremena i rekorda… i pripremam se za maraton u Rimu u martu 2025. Idemo dalje!
Na kraju, kad se vratim na početak, savet je jasan: Iako ne vidite sebe kao osobu koja bi ikad potrčala, možda ste baš Vi neki novi maratonac.
Ako je meni Business Run bio prvi korak na putu da doživim svoje najveće uspehe u sportskom smislu, zašto upravo to ne bi bila polazna tačka i za sve vas koji još niste ni pokušali da potrčite.
Marko Dekić